<body>





23.02.2017.

Volim četvrtkeove

...

Strahota je koliko ljudi u svijetu godišnje počini samoubistvo i strahota je i pomisliti na očaj i beznađe tih ljudi pa su se našli tu gdje jesu.. Da se ne možeš uhvatiti ni za najtanju nit nečega dobrog u životu. Da ne postoji niko i apsolutno ništa zbog čega misliš da vrijedi još jednom udahnuti i izdahnuti. Još jednom eto, samo probati. Toliko mi je žao, a istovremeno mi je to i toliko zastrašujuće, da se bojim i pomisliti na trenutak u kojem bih eventualno i sama odlučila da prestanem. Ne znam. Zašto.. i kako ljudi izaberu takav put?
Onda, zašto je procenat samoubistava veći u nekim zemljama, u drugima manji, ukoliko to uopće stoji u vezi s općim stanjem određene zemlje? Mi se relativno dobro držimo, rekla bih. Što li? Čisto me zanima šta nas gura naprijed. Ovo nas što nemamo familije po Njemačkoj i Austriji jel.

...

Pogledajte ovu modu (ne)davnih, šta ja znam, 70-ih, 80-ih, 90-ih, šta su sve ljudi nosali i smatrali lijepim i normalnim. I sad pogledajte ovu današnju modu, sasvim normalna normalno, ne može ljepše. E zamislite kakva bi moda mogla biti za nekih 100, 200 godina u budućnosti da bi se ovo danas smatralo smiješnim?? Evo sve zamišljam.

...

So ist es immer se dobro gura na prvo-drugo mjesto najdražih mi tekstualnih OSTova. Ne znam ni sama, u dilemi sam.

...

GOOD NEWS za fanove:
Tangled: The Series izlazi mensčini u martu ove godine sa orginalnim glasovima iz filma. Well hello there..

...

Izazov godine:
Pitajte roditelje da vam nabroje tri vaše vrline. Il pitajte brata, sestru, familiju, prijatelje. Uglavnom saberite svojih vrlina.. to ako vam ih uopće i nabroje.

Kaže meni babo: pa et voliš divlje životinje (to jer me uprati da gledam zološke vrtove na tv-u), pa et nisi škrta i pa et pozitivna si za ovo vrijeme kako je danas. Pa et.

Od mame nisam dobila ništa. šta reći..

...

Četvrtak got me going

19.02.2017.

Šta je smisao života?

Da bi odgovorio na ovo pitanje trebaš prije svega znati šta je život.

Ustvari.

Šta je

smisao?

...

I onda spojiš to dvoje i dobiješ ništa niščim. E to je smisao života.

To.

...

I onda kad nađeš više slobodnog vremena pregledaš ovaj vidio i dobiješ odgovore na sva životna pitanja, jer je čovjek -malo je reć- genijalan.


bar za moj ukus..
09.02.2017.

Čekaj me uspjet ću Damire stvarni san sreća u nesreći nedostaješ mi sreća u nesreći

Zaboravila sam koliko sam ja zaista uvijek voljela pisati. Mimo dnevnikā, od davne 2006-e sam non stop škrabala pjesme, porukice, priče; prenoseći doživljaje iz života prijateljica koje su mi tražile da im nešto sastavim; jer, logo, moj život nije bio ni upola uzbudljiv.

Interesantno, ali zaboravila sam da sam čak bila i maštovita, da sam uopće mogla pisati o patetičnim ljubavnim fantazijama.. iako to sada smatram sasvim razumljivim pošto mi je ljubavni život sam od sebe jel – patetična fantazija.

I gle šoka, čitam i četiri priče/pjesme posvećene nekad najboljem drugu Damiru i to bez ustručavanja, otvoreno imenovane i namijenjene njemu, ali de-fi-ni-tiv-no prijateljski. E sad ne znam baš kome su tačno namijenjene ovo par neimenovanih but whatevs. Očigledno je da sam zapravo bila zaljubljena u njega a da to nisam ni znala. mhmm

Kontam.. jel o prijatelju pišeš da je najvećim dijelom osvojio moje srce , .. ali Damira ne bih mijenjala ni za kog. S njim sam sigurna, voljena, cijenjena, s njim znam da postojim i vjerujem u sebe. ?? cringe level 9000 *explodes
I sve ostalo.. toliko je ofirno ugh, can't handle it. Jedino se sjećam povremenih dilema, volime-nevolime-volime-nevolime-volime-nevol.. *uzme novi cvijet*, ALI previše sam bila zauzeta očajavanjem oko neuzvraćene ljubavi s drugim tipom da bih o Damiru razmišljala ozbiljnije, logično.
Toliko o prijateljstvima ha.

Razmišljam, razmišljam, razmišljam da li bih, da li ne bih, hamlet, e-ee, mmmmmmm previše je cringey da vam pokažem jednu, lično moju najdražu, pjesmu koja je nekako ostala sa mnom kroz sve ove godine. Možda nekad u budućnosti.. kad me ne bude.. možda.. nikad.

Ok, šta je poenta ovog mog posta. Poenta je da sam trenutno dvoje: ljuta na sebe što uporno ostavljam pisanje iako znam ZNAM da to volim i da me čini radosnom kad ovako nađem nešto zaboravljeno, davno napisano i drugo upravo to, sretna sam iz tog razloga.

Mislim da nema potrebe da pričam o kvalitetu tih svojih sastava, koji je minimalan do nepostojeć, ili o nekom talentu, s kojim definitivno nisam rođena, ali drago mi je jednostavno, što pred sobom imam zbirku misli šesnaestogodišnje mene i što mi taj rokovnik uvijek i iznova može poslužiti kao podsjetnik da ne prestajem pisati, nebitno dal loše ili dobro, samo da pišem; za sebe, za svoju dušu.

Jednog dana želim da čitam priče iz ovih mojih godina i da možda shvatim kako sam se promijenila ili čak postala bolja; u pisanju, u svemu. Za to valjda već moram početi pisati.

Pretpostavljam da ću se vratiti fantazijama, čisto jer me emocionalno to najbolje ispunjava; da ne kažem zadovoljava, nešto me ta riječ .. meh ne leži mi.

I šta još.. to je to. Kraj.

29.01.2017.

Kratka lekcija



Ukoliko znate još neke oblike na koje možda često nailazite a mislite/znate da su pogrešni, izvolte.

24.01.2017.

Depresija šta ja znam.

Mislim da se često pravi zbrka između bivanja depresivan i negativan aka pesimističan. Sve u vezi depresije je svakako postalo poprilično kompleksno, tako da skoro pa i ne postoje jasno definisane granice.. bilo čega.. so whatever.

Sjećate li se vremena kad smo govorili da smo depresivni jer smo samo - tužni? Fun fact: danas ne možeš biti depresivan bez očigledno prisutnih (ozbiljnih) simptoma ili već uspostavljene dijagnoze.

Nego, pitanje pesimizma i depresije. Velika razlika.

Najjednostavnije kako to razumijemo: Depresija je opasno mentalno stanje il-ti-ga popularna bolest današnjice. Pesimizam ili negativnost je čisto stvar navike – i to loše navike –, stopljena u stil življenja i razmišljanja.
Mjerilo opasnosti: Depresija ubija, pesimizam mnogo otežava život.

Pesimistu možeš reći trzni se, prestani s tim, nemoj tako i možda promijeniti nešto; osobi s depresijom i ne baš. Mislim, možeš, ali uglavnom nećeš dobiti pozitivan feedback.

Pesimizam je izlječiv; dugotrajan je proces, naravno, ali traži samo treniranje uma na pozitivnije razmišljanje. Ono nije sve crno, oboji svijet malo bojama.

E sad, nisam ekspert za depresiju i daleko sam od psihologa, ali ovako ja to vidim.. Depresiju ne možeš kompletno istjerati iz čovjekovog uma, posebno ne onu okorjelu, netretiranu i prikrivenu, ali uz ispravan pristup se itekako može kontrolisati; s depresijom se može normalno živjeti.
Za što smatram da je opet neophodno biti pozitivan i optimističan.

S depresijom osoba može i mora biti optimistična, jer pesimizam u toj kombinaciji definitivno je koban.
Eto zato to nije isto.

Negativnost je globalni virus koji neupitno iscrpljuje; zbog čega je sasvim razumljivo izbjegavati isto.
Depresija traži razumijevanje, podršku i strpljenje; nije zarazna i ne iscrpljuje ukoliko si mentalno kompatibilan tom izazovu jel.

Mentalno jaki ljudi podnose mentalno slabe sasvim ok.
I uredu je tako. Svi smo uredu, slabi/jaki, jer na kraju, dobra stara:
Svaki lonac nađe svoj poklopac.

...

Iako ih danas ima i ovo modernih šerpa, što prave bez poklopaca...

bye

16.01.2017.

-.-

Mama me zatekla kako plačem pred laptopom, slinim, suza suzu goni..
„Hee plače, a crtani.“

...

You know nothing.

14.01.2017.

tiho, najtiše..

Postoje ljudi koji pate glasno i oni koji pate u tišini.

Osjećaju istu bol ali je ispoljavaju na dva različita načina.

Jedni se liječe pričom i ljudima, drugi šutnjom i samoćom.

Jednako su tužni.

I jednako jaki.

Ali jedni podnose više od drugih. Nasamo..
oni najsretniji,
čiji plač niko ne čuje i ne vidi.
Čiju tugu niko ne razumije.

Tužni su, a ujedno i najsretniji.


*heartou*

13.01.2017.

Pa kaže. Niko nikog ne voli kao sestra brata.

Zašto su porodice uvijek najveća iskušenja čovjeku. Roditelji znaju biti toliko teški ljudi, a brat prema sestri da i ne govorim. O izuzecima neću da pričam.

Kako vjerujem da sve postoji s razlogom, vjerujem da su i familije takve s razlogom. Ne biramo ih, al zato su trening za život. Strpljenje koje osoba mora izgraditi za normalnu komunikaciju, razumijevanje i poštovanje pored svih mogućih razlika u stavovima i odgoju i tako dalje i tako redom.

Često razmišljam i kako je, bar za naš mentalitet, odnos brata i sestre razočaravajuće čudan. Rijetke su priče o pažljivom i dragom bratu, koji misli na svoju sestru. Sestre su drukčije; mislim da nema veće ljubavi ko ljubav sestre prema bratu. Ali i to je diskutabilno.

Nego, razmišljam ja tako o svom životu s bratom i zaključujem da smo relativno normalni za brata i sestru. Tukli smo se, svađali, vrijeđali, danima se ljutili.. pa i smijali, zafrkavali, družili i pomagali. Naučila sam mnogo toga. Kao npr. da ti treba konjska snaga da sve to iz dana u dan trpiš da bi ostao normalan.

Ljudi tj. sestre se često žale kako bi voljele divnog, filmskog brata, kojem se možeš povjeriti, koji te vazda čuva i pazi, razumije i bla bla bla. Ali ja opet, zamislim jednog takvog brata i kontam, kakva bih ja na kraju ispala uz nekog takvog.. Razmažena, osjetljiva, vjerovatno bih imala prevelika očekivanja za ljude, a posebno za muškarce. Razočarala bih se u svijet vani.

Porodica nije stvorena da bude besprijekorna savršena, jer onda ne bismo imali razloga izaći vani da tražimo nešto bolje, da upoznajemo ljude koji nam više odgovaraju.
Porodica je glavni oslonac, ono što uvijek možemo nazvati domom, ali za sva iskušenja koja jedni drugima jesmo, zajedno postajemo jači.

Čudno je ali zaista doživiš dan kad si zahvalan na nesavršenstvu svoje porodice. Za sve što jesam moram biti zahvalna jer su me kao grupa svakodnevno izlagali treniranju.

A brat.

Lijepo ga je imati, mlađeg ili starijeg. Naučiš kako razmišljaju.. o curama, prijateljima, o ljudima, parama, životu. I ono najbitnije, naučiš se braniti za život.

...

Nakon svega toga što sam razmišljala ovijeh dana, pogledam ovu scenu iz divnog Hwaranga i jednostavno doživim prosvjetljenje.. i blag napad smijeha.

08.01.2017.

BFF zavjera protiv čovječanstva

Ti prema svakom ravnopravna rekla mi je jednom davno komšinica prijateljica. Pamtim to zauvijek jer mi je vjerovatno nešto najdraže ikad rečeno. Kad želite biti nešto, najbolje što se može desiti je da drugi to sami zapaze i konstatuju. To je to.

U životu sam valjda najviše cijenila pravdu, jednakost, ravnopravnost; nazovite to kako god. Svakog sam gledala isto i željela sam da svi imamo ista, neka osnovna, prava.

Nisam izdvajala biefefove koji bi u nečemu imali povlastice u odnosu na ostale školske drugare, nisam jednima pomagala samo jer se podrazumijeva i nisam nikog voljela više od drugog. Na kraju eto ja nikad nisam ni imala BFF. I neću reći da sam uvijek bila sretna zbog tog, jer ne želimo li svi nekog posebnog u životu, nekog koga možete voljeti bezuvjetno i na koga se isto tako bezuvjetno možete osloniti. Posmatrala sam prijatelje oko sebe i činilo mi se da svi imaju tog nekog posebnog, iz djetinjstva, iz obdaništa, iz prvog razreda, nekog iz prošlosti ko je jednostavno tu, BFF.

Imam i ja prijatelja iz djetinjstva kontala sam, u leksikone bih bilježila par njih.. No u svakom leksikonu je pitanje najboljeg prijatelja bilo ispunjeno drugim imenima; rodice xy, razred VIIIa i sl. Nisam se nikad osjećala usamljeno a ipak često sam morala osjećati kao da nemam prijatelja.

Sada dok razmišljam, gledajući unazad, razumijem. Dobro razumijem. Pritisak koji stvaraju mediji, serije, filmovi pa i crtani je uvijek bio stvaran, danas je i prevelik, da ga ponekad nismo ni svjesni. Pritisak koji viče čovjek normalno mora imati jednog najboljeg prijatelja. U suprotnom.. šta vrijedi život?

Vrijedi mnogo. Na razne druge načine.

Za sve one koji misle da propuštaju nešto jer spletom okolnosti nisu sklopili prijateljstvo for life, kažem ne propuštate, samo živite drukčije.

Bez jednog najboljeg prijatelja, možete imati deset dobrih prijatelja.
Ne oslanjajući se na jednu osobu, možete se osloniti na više njih.
Manje očekujete i manje se razočarate.
Manje se od vas očekuje.
Ne postoje stvari koje se podrazumijevaju.
Ne postoje vezom utvrđena nepisana pravila.
Odgovornost je manja for realz.

Ovim ne želim pobiti sve plus poene koje imaju BFF-ovi, daleko od toga, ovim samo želim reći da je ok i ne biti BFF materijal. Pretpostavljam da i to ima svojih razloga, kao teško vezivanje, problem povjerenja, emocionalna nezrelost, strah od razočarenja i sl. Al sve to postrani, i mimo toga, život može biti lijep ako ga prihvatimo kakav jeste.

Možda ne možete reći da imate jednog najboljeg prijatelja, al na kraju znam da ja mogu reći da sam imala x dobrih prijatelja i da me nijedan nikad nije razočarao. I eto zato se nemam za što kajati.

S obzirom da danas nemam nijednog prijatelja.. things turned out great for me!

jk

please be my friend.

02.01.2017.

Da zabilježim svoje prvo lucidno iskustvo

Sanjam da sam na putu iznad kuće, razgovaram s rođakom od kojeg u jednom trenutku iz nepoznatog razloga počnem bježati. I dok on stoji iza mene, gledajući, ja trčim niz put, trčim sve brže, kao nikada u životu. Toliko brzo da gubim kontrolu nad tijelom. I dalje se držim u pokretu ali se uplašim kad najednom osjetim da se naginjem preko ograde velike strme livade kraj puta. I tada, umjesto da padnem i zavaljam se, ne, ja poletim. Najvećom brzinom letim spuštajući se niz livadu. Pred sobom u daljini vidim puteve, ograde, travu, šume, rijeku, dobro poznat prizor.. i shvatam da letim. JA ZAISTA LETIM! U tom momentu se budim. Ne u krevetu, budim se u snu, u letu.

Dok letim postajem svjesna da sanjam ali racionalno zaključujem da je ovo možda jedina prilika da doživim nešto tako, letjeti helouu. I upravo letim, nevjerovatno. Pri punoj svijesti sve brže prelazim preko livada, dok se ne nađem na samom dnu brda ispred ogromne šume. I umjesto da se okrenem ulijevo i nastavim letjeti u drugom smjeru, odustanem, shvatim da se bojim i odlučim se probuditi.

Bilo je to vjerovatno najbolnije buđenje ikad. Pamtim još jednu tjelesnu paralizu pored toga, ali ovo, nešto je slično. Trnci, kratki i bolni, su se prožimali tijelom dok sam se duševno vraćala u krevet. Probudila sam se, prepoznala svoju sobu, svoje tijelo, pogledala na sat, 3. Još tri sata do buđenja, ali više oka nisam mogla sklopiti. Ustvari sklopila sam oči, nabacila čale za spavanje, ali normalan san ni naopako. Kroz glavu su mi prošle najluđe stvari, razmišljala sam polusvjesno, miješajući stvarnost i fikciju. Sanjala sam, ali znam da ta tri sata definitivno nisam spavala. Ko da bih mogla zaspati nakon što sam letjela.

Zaspala sam naravno 5 minuta prije oglašavanja alarma. Klasika, normalan početak dana.


Stariji postovi