<body>





31.03.2018.

sreća je lijepa kad se čeka, kad nagovještaj od sebe da

Uvuklo se neko zlo u mene, ne da mi disati. Užasno je. Kad si svjestan drugog sebe, zlobnijeg i odvratnijeg, a ne možeš ga ukrotiti, pa ono izaziva i vlada.

Iscrpila sam i posljednje rezerve imana. Nemam za šta ni da se uhvatim. Znači, kao osoba koja ne zna plivati, bačena na sred okeana, pa rukama i nogama grabi da dođe do zraka.. samo da bi ostala u životu. Tako mi se čini ovo mjesec-dva do ramazana. Duhovno sam već odavno počela tonuti, a tjelesno.. dotakla sam dno dna.

To što ne mogu spavati, pa se po cijele dane prenemažem umorna i spora ko ljigavac; to što znam da ne jedem dovoljno, ni približno kvalitetno; i to što nit imam neke životne volje ni motivacije da radim bilo šta što ne moram a i što moram; sve to se sabralo na ovaj dan da kulminira. Kad ono, pun mjesec. Ma divno. Kiša haj, i ne smeta mi. Lijepa je kiša. Da bar mogu svoje srce otvoriti, ruke podići i uputiti kakvu iskrenu dovu. Ne mogu ni to. Jer sam neiskrena, mrtva iznutra. Privremeno, nadam se. Al užasno je.

Ovako..
samo preživljavati.

Kakvo je ovo proljeće velahavle.

Samo mi još nedostaju lovey-dovey fua fua ljubavna dramenja; mwaah kako je lijepo biti zaljubljen i mwaaah ljubav je lijepa i lijepo je imati nekoga mwaah mwaaah. A zatrefit će me ko da gledam; ko da me nekad mašilo. ugh kotz

Sve se radujem proljeću, kofol.

U suštini jedino se istinski radujem ramazanu trenutno. Prijeko mi je potreban. Sabah da klanjam ja mislim ko da me neko silom teglji da se podignem. Nula zadovoljstva u nečemu što sam do neki dan dušom uživala, pa opet moram, samo jer „moram“. Tek kad doživim koliko teško postane ustati na sabah, tek tad shvatim koliko sam inače sretna jer ga bez problema i lahko obavljam. Faza.
Radujem se ramazanu for real. A negdje u podsvijesti se opet bojim da će me dočekati ko i prethodni. Pa vrijeme se pripremati, kontam, i sve dobro isplanirati, kontam, al jok, ja se ne pomjeram. Sutra.

Prekosutra.

Ima vremena.

Šutim i podnosim, već dovoljno vremena, Ne želim ni druge uplitati u urnebes svojih emocija, kaže osjećaji koje proživljavamo, i akcije koje poduzimamo, zarazne su. I još dosta drugih kvalitetnih zaključaka koje sam svojevremeno i sama donosila, čitam interesantnu knjigu. Nevjerovatno je koliko čovjek zaboravlja. Insan.

Jah.

Nabavila sam Jergovića i Saramaga. Radujem se i tome. Ustvari radujem se svačem nečem, koga zafrkajem. Danas se bacam na gintamu i bindžat all day. Jes da nam mlada nevjesta dolazi vrata do nas, pha ha ha, kako je to interesantno. not

Vani je toplo i kišovito. Dok sastavljam ovo nešto teksta, tač na tastaturi mi i dalje ne radi optimalno. Martovski apdejt out.

27.03.2018.

čekaj stani

Djeca trebaju na vrijeme da se nauče braniti, i verbalno i fizički, i žensko i muško; od malih nogu, na vrijeme da se uče suprotstaviti siledžijama i provokatorima. Ne šutjeti, ne glumiti neko nevinašce, dobricu, stidljivka; nego baš naprotiv, smjelo protiv uvreda i nasilja.

Moraš ih učiti da se brane i bore protiv toga; aktivno, ne pasivno. Obatali „povuci se sine, prešuti, skloni se, nemoj se tuć“ i slično smeće, nego sine, i ćeri, „ne daj na se, uzvrati hrabro, odbrani se“. Moraš halo, moraš mu usaditi zdrav osjećaj samovrijednosti, naučiti ga smjelosti da ustane za sebe i za druge slabije.

U ranim, dječijim „zafrkancijama“ to inače ne prima neke drastične razmjere, bezopasno je, i baš zato je neizmjerno bitno da se upravo tada počne raditi na ispravnom ophođenju sa nasilnicima svih vrsta. U svoje pravo vrijeme se uči i razumno prosuđivati, ignorisati bespotrebne provokacije, biti strpljiv ili zadržati svoj kul. Ali ljudi moji, ne može se tako kroz život.

Ne možeš dopustiti svom djetetu da samo posmatra i pasivno trpi šta god mu se lično ili oko njega dešava.

Ne možeš dopustiti da to isto dijete kad odraste, nesposobno da komunicira, da ne zna stat za svoje mišljenje i da kaže da mu nešto smeta ili ne smeta.
Da kad ga se uvrijedi, ono „strpljivo“ pogne glavu, sumnjajući u vlastitu vrijednost; zatvori se u četiri zida i plače. Šišaj tu hrabrost i lafo strpljenje.

Možemo li konačno reći da nije ok; samo slušati i gutati što nam se rugaju, što nas vrijeđaju i zadirkuju.. jer eto, nije bitno, šala ha ha, s budalama ne vrijedi raspravljati i slično. Naravno. Budi razuman i procijeni.

Al i kad procijeniš, sve oduzmeš i sabereš, shvatit ćeš na kraju da je velika cifra svih odvratnih pokemona koji su, sa zrno mozga u lobanji, uspjeli i uspjevali da vam slome dušu i pokvare malo zadovoljstva što nađete u životu. I zašto? Jer ste pomislili.. možda su upravu. Možda i jesam ružna, glupa, debela, mršava, nikakva. Možda mi se i trebaju smijati i rugati.

Ne zaslužujem ništa bolje.

Jer.

Jesam.

Sigurno jesam bezvrijedna.


A da sam; da sam bar hrabrosti imala i ustala za sebe.. pa izvinite kulturno, jel imate problem sa mnom.. pa ako sam debela, da te malo, debelo i kulturno otpušem, šta misliš.. pa ako sam ružna jel, jel misliš da si ti nešto ljepši.. vodozemac napuhani u wanna piece of me i slično.

Nije to nikakvo spuštanje na level manje vrijednog; to je neophodna samoodbrana, kojoj m o r a m o da se učimo.

Učini to za sebe; kažem prijateljski sebi, i kažem svim mladima, ne ustručavajte se i ne povlačite pogled pred takvim đubretima; i da više nikad ne dozvoliš da te neko ubijedi da si nešto što nisi, jer oni imaju ličnih problema.. a ti.. znaš da jesi bitna i uvijek jesi vrijedna.

Mozgala sam o tome, sedmicu i dvije, znači, u detalje sam izmozgala sve opcije da dođem do nekog solidnog zaključka i znate šta, zadovoljna sam.

Koliko sam zadovoljna i što sam ispratila svjetsko u klizanju.. oo da. Jest da sam se nasjedila pred tv-om, istina; to čovječe traje i po 6 sati u komadu.. al rodila se ljubav, nema dalje. Zabilježila sam sljedeći termin u oktobru, napokon mogu i zimi da se radujem. ha ha

Yuzu nije nastupao, razumljivo, s obzirom na olimpijsku godinu kažu, a s obzirom koja drama je dočekala finaliste koji su došli s olimpijskog i jako pametna odluka ne učestvovati, Yuzu luv.

Znači živa drama u finalima i muških i ženskih. Ženski finali su mi lično za nijansu bili interesantniji jer se direktno ticala mog favorita. Higuchi je usput i jedina koja me očarala, od svih 20ak, pa šta mogu ako je i ona baš eto Japanka, žemska umijeće i malo je reći prelijepa. Još kako samo osvoji srebro, ma ja presretna.

U muškim finalima isto, bože, drama. Pa to je bilo njih 4-5 best of best, sve i jedan guzicama odklizali, tragi-komedija. Tj. momci došli umorni od naporne sezone, gledaš to sve silom, jedva. Chen odradi dobar program, zapravo i jedini bez ijednog pada, uze zlato. Shoma drug uze srebro, i iako se ne razumijem najbolje u bodovanje pa mi sve vezano za njega osta nejasno; i dalje tvrdim da je u pitanju zavjera il sudijsko trolanje gdje momak dobiva vječito srebro, bez obzira koliko dobar ili loš u ovom slučaju. Tomono mi bješe lijepo iznenađenje, dušica draga.

Uživala sam lijepo. Od parova plesačke kategorije, Španci su me bacili u trans, preoduševljena, naježila sam se od-do. Jes da završiše 12-i al definitivno prvi u mom srcu.

Eto tako, imala sam potrebu da to rasteretim s duše, previše mi je za ponijeti do oktobra.. ja još pod dojmom; toliko da mi ever since dan ne prođe a da bar jedno 5-6 puta ne pregledam umjetnost Yuzuru. Želim.
Želim da ga cijeli svijet voli!! .. i da se svi zajedno radujemo oktobru abd.. ha

btw.



4:22 skačem. svaki. put. jer.
ne mogu.

Osim toga, jako loše do skoro nikako ne mogu da spavam već neko vrijeme, da se požalim. Nije ni što se sat pomjerio, imala bih o tome reći koju riječ al neću, nije ni da imam nekih problema.. Nadam se, iskreno i nezlobno, da i drugi isto tako ne mogu spavati. mali đogani
13.03.2018.

2014 biography

Tek vidim da imdb nudi ovu statistiku. To se prethodno moglo provjeravati na rejtingima koliko se sjećam, a gle sad.


me likey

Nakupilo se 620 naslova kod mene, ljudi. A ne pratim ništa puno ehe.
Volim voditi evidenciju tho. Il se kaže 'imati' evidenciju. Ne znam da sam ovu riječ ikad koristila u životu.

09.03.2018.

mAniAC

Postoji nešto u zraku, globalno, čudna energija da li, koja utiče i mijenja raspoloženje ljudi kolektivno. Kao što sunce budi pozitivnost ili oblačnost melanholiju i negativnost, i pored toga, ja vjerujem, postoji nešto u zraku što tako svi udišemo i onda se isto ili približno tome osjećamo. Kontal me iko? Kisik je opasna droga i'm telling ya. A i ima nešto od srca do srca, 100% istina.

Sreća me podsjeti da se osvrnem na sve žive i nežive žalopojke uz koje sam odrastala. Volim nostalgiju da vam pravo kažem. Prošlost, što je dalja i starija sve mi je nekako draža i toplija. Ne smeta mi više, nit me čini tužnom. Kako sam samo zrela i odrasla, wow. Štaš, godinu starija. Mudrija jelte.

Sjećal se iko na ovom blogerskom dunjaluku tokio hotela, B3 aijo aj aj aj aj aaijo ajo ili for heaven's sake Overgrounda khhhhhh? Ma šta, Lafee s virusom i heul doch gaah, himna mojih tinejdž dana, Tic tac toe helou, pa ubij-bože-srce-lomi-na-sto-komada O-town-ova all or nothing. Mislim, da vam ne pričam dalje, et.

02.03.2018.

molim lepo

Ako ste mislili da je puno što nktb-a nema mjesec i 16 dana, lulza 4 mjeseca i tri dana il druga orla godinu i mjesec,


E, za knjigoljupce imam usput par pitanja, dok mi je još svježe u glavi;

Prvo, prijedlozi za Agatu Kristi? Čitala bih nešto i iz tog žanra, što inače ne čitam, al se ne razumijem u njen rad, šta joj je najbolje, najpopularnije, bilo šta, jer bukvalno ne umijem da izaberem jedno.

Drugo, ako poznajete pisce (ili djela) da su kafkijanski obojena, vrlo rado, molim, da podijelite. Probala sam sa Harukijem, jer je navodno uzeo Kafku za uzora, al je daleko od Kafke, razočarala se, malo; svejedno, i dalje tragam za nečim/nekim da me oduzme ko pomenuti.

I treće svakako, pišite mi prijedloge svojih omiljenih pisaca i sl., u fazi sam nabavljanja knjiga, ne čitam ih ni blizu entuzijastično koliko ih skupljam tbh, al bit će starosti akobogda jel. ha ha

02.03.2018.

ma hajde molim te lepo

Posmatram svoju Đulzu, napupala, pustila listove, svaki dan primijetim kako se odmotavaju i rastu. Sretna sam za nju, a i za sebe bogami. Šapnem joj počesto u prolazu i pomilujem nježno majčinski. Pa je zalijem i nastavim da posmatram. Lijepa mi je ova Đulza. Samo da ne istrune ko i prethodna, neće me to cvijeće, ko u inat jer ga slučajno volim. Pa ipak, lakše ga uzgajat nego dijete. ehe he

Upratila sam da su vrapci najtolerantnije od malenih ptičica. Ne smeta im prisustvo drugih i inače uživaju u društvu svojih. A opet gledam najdraža mi baraba, brgljez, sve živo rastjera, skupi se oko njega jato tičuljaka a samo najhrabriji se usude da priđu.. te naravno istog trena budu otjerani. Zamislim mu naočale iamdaone i ironično lik bukvalno ima pruge preko očiju. S tim se tipom nije zafrkavat, i nešto mi najdraži. Sjenice, također, nisu društvenog karaktera. Na hranilici se uglavnom isključivo smjenjuju. Jedna otjera drugu, druga treću, treća petu itd. Čudan mi je ptičji svijet. Da sam ptica ne bih nigdje prispjela, jer biste me našli naivnu i smotanu i vjerovatno mrtvu od gladi. Možda da me prihvate u vrabce, al se i dalje sigurno ne bih snašla; u smislu prehrane jel, ne bih se nikad znala najesti i za nešta izboriti.

I znate šta mi je još čudno, i smiješno. Živa je na engleski mercury. Kao prvo, mislila sam da tu tražimo neki strašno opasan element merkur, reko evo ga trebala bih jednom i na kontrolu merkura, možda sam se zatrovala, ko zna jel, šta znam. Ono, samo živa. Ništa strašno.

Gorčina mi u grlu, i povraća mi se.

20.02.2018.

jana ja jana dva

Pored pingvina, očigledno, druga stvar koju sam strastveno zavoljela na ledu je Yuzu Hanyu.

Klizanje na ledu nisam nikad pratila, da vam kažem iskreno; uživala jesam povremeno, ali nije da sam gledala radi nekog il nečeg specifično. until

Yuzuru je nešto vanzemaljsko, nestvarno. Znači momak kakvu čaroliju iščara na ledu, ja za to nemam riječi. Nije to samo do klizanja da kažeš, svijet pun talentovanih i iskusnih klizača, al ta njegova pojava, vitka elegantnost, strast koju tačno osjetiš pod kožom svakim njegovim pokretom; i gluh bi tačno čuo muziku samo gledajući ga na ledu. On leti, kreće se i previja ko voda. Zna da zna i vidiš da u tome apsolutno uživa. Kakva osoba! god bless

Taj Yuzuru me, eto tako, očarao. Što me navodi na drugu tOčku ovog pisanja.

Muškarci.
Aaah lijepi, divni, krasni naši muškarci. Svakakvih ih ima, i hvala Allahu kad je tako. Ne smetaju, već sam zig puta pisala, da mi muškarci, svojom pojavom, nimalo ne smetaju, čak štaviše volim reći da sam slaba na njih. Ja vako strastvena i nježna i emotivna, zaljubim se začas znate. Al ono dođe, primjera radi, i hoće da je nešto grub, drzak i divljak, i automatski čini da i ja podivljam, jer mi se to nikako ne da, i ja podivljam.
To su tipovi koji mi se, lično, manje sviđaju i podržavam da me se klone. Ne želim vam zapravo pisati o svojim preferencijama, ponavljam se već po ko zna koji put; već dobro izlizana problematika muškog muškarca i „ženskog“.

Ovom prilikom ne želim tražiti od muškaraca da budu vaki il naki, jer tu ne igram nikakvu ulogu, nit imam pravo da kome govorim šta i kakav da bude jel. Čak naprotiv, stajem na stranu svakog ko želi biti šta god hoće. Ukoliko je to u granicama normalnog i bogom datog. Ostalo ne hejtam, samo prosto ne podržavam. anywho

Vjerovatno i možete povezati priču s početka i ovu koju upravo ubacujem; ako imate muške „komentatore“ u kući, a npr. pratite muškarce kako plešu ko balerine jel, sasvim sigurno niste ostali uskraćeni. To su stvari koje mene vrlo lahko naljute. Nevezano za muškarce, nego to, „pametno komentarisanje“ o zbilja svemu što se gleda.

Klizači naime nisu ni pola muškarci kakvi su, šta ja znam, kečeri jel.

Muškarci tako vele, generalno. Čuj muškarci, ispada da sad mislim na SVE muškarce svijeta baka me. Pravi muškarci. duh

Naravno, tu je i brdo, ma planina žena koje isto tako podržavaju stavove tih „pravih“ muškaraca jer im ovi drugi nisu dovoljno muškarci. Pa ok je i to, kontam. Stvar ukusa, a o tome se, kažu, ne raspravlja. E problem je sljedeći.

Ljudi sebi svoje lične ukuse znaju uzet za opravdanjem da nešto drugo zablate i popljuju.
Ja volim vako, pa je sve ostalo smeće. Razumijem kako to funkcioniše, al kontam bilo bi lijepo to nekad i promijeniti.

Ko kad, primjera radi, babo mami kaže ovaj kompot ti ništa ne valja, znači bez imalo rezerve veli kompot jednostavno ne valja. A meni hej taj kompot najbolji, kažem ja.
I šta ćemo mi sad s tim kompotom? Popit ga naravno. Al mislim, šta reći o njemu?
Ne sviđa ti se, nije ti po ukusu i ćao. To nema nikakve veze s kompotom. Jednom ne valja drugom je eto baš najbolji.

S ljudima je APSOLUTNO isto.

Za svog života sam se lično naživjela i zasitila balkanskog duha muškaraca da mi se često, jako često, prosto smuči u mozgu od tog mentaliteta. Mislim ok je, budi ti muški mačo, uvijek upravu i sve najbolje znam odron od stijene i žena mi ne može ništa jer sam „stepen iznad“ i sl., kome odgovara jelte. JA nemam ništa s tim i ponavljam, nemam pravo nit želim da vam govorim da se mijenjate, al opet, moram vam reći da niste baš ok. xd

Nego jednostavno, možemo li dopustiti muškarcima da budu emotivni koliko hoće i da plaču kad hoće, pobogu PUSTI IH NEK PLAČU hjaaj. I mogu li muškarci ustvari dopustit drugim muškarcima da budu muškarci na svoj način a ne na onakav kakav oni smatraju jedino ispravnim? Vjerujem da ne tražim mnogo. Jel to ikako moguće et.

I have a dream..

Yuzuru konkretno nije nužno tip muškarca kakvog ja za sebe zamišljam, btw., ustvari ne poznajem ga da bih to rekla, al šta želim reći, na osnovu toga kako on izgleda i čime se bavi, nijedan muškarac a sorrynotsorry ni žena mi ne može doći i tvrditi da nije muški muškarac il da je nešto manje zgodan i muževan, bože, videl ljudi očima il šta.

helouuu

18.02.2018.

naslov je vrabac

Pričao sam mu o ljudima, o njihovim čudnim navikama, da sve pokvare što taknu i da sve povrijede što im i najmanje znači nešto.

Pričao sam mu o danu kad sam ostao bez ičeg svog, kad sam dodirnuo sebi najmilije i slomio ga u najsitnije komadiće, tad i ja, prestao sam da letim.

Sve je već znao.

Slušao me, oborena pogleda, malen i snužden. Djelovao je manji nego ga pamtim; prvi put ga zaista gledam, ovako blizu, pred sobom, vidim vrapca.

Na dohvat mi je ruke. Mogu da ga potapšam, ali bojim se, ubit ću ga. Tako jako želim da ga milujem, pomislih.

Ljudi su zaista sebična bića.

Nastavio sam pripovjedati, kao da taj vrabac ni za šta drugo nije stvoren do da mene sluša.

„Zar je čovjek uistinu toliko proklet“, upitao sam primijetivši da je digao glavu tražeći nešto pogledom, „da i najljepše, čim zavoli, učini odvratnim i ružnim?“

Nisam očekivao odgovor, želio sam samo da me razumije.

Gledao me začuđeno, razmišljao je i razumio, dakako me razumio taj vrabac, tā bili smo prijatelji, a prijatelji su jedno drugom nesumnjivo u svemu oslonac. Pa i kada se toliko razlikuju ili se ne razumiju naročito. Sasvim sigurno me razumio, moj prijatelj vrabac.

„Zašto ne odletiš?“ pitao sam.

„Jer mi je slomljeno krilo.“, odgovorio je ravnodušno, al toplo prijateljski. Slomljenog krila, kaže, a ipak širio ih je nesmetano s jednog kraja na drugi. Baš čudno. Ptica koja ne leti. Baš čudno, zaključio sam za sebe, zamišljajući jedan takav život.

„Sve se jednom, prije ili kasnije, spusti na zemlju,“ reče „i ptica i čovjek.“

Zagledao sam se u njega, iznenađen njegovim riječima, razumio me. Znao je šta mislim i osjećam. Taj vrabac me zaista razumio.

„Zašto ne odletiš?“ pitao sam ponovo, nadajući se iskrenijem odgovoru. Jer ja, nažalost, nisam razumio njegovu dušu.

„Gladan sam i iscrpljen.“, odgovori bez razmišljanja.

Baš?

Izgledao je punašan i radostan, ništa mu nije moglo nedostajati, baš. Čudio sam se.

„Sve se jednom zasiti, pa opet duša mu i dalje prazna,“ ... „i ptica i čovjek.“, dopunio je nakon kratke tišine i nastavio, „dok tražiš toplinu i dom, naučiš da je lakše stomak napuniti.“

Istina, zaključio sam, vrabac je sve znao. Pa zašto ne odleti, zanimalo me, možda ga čeka topao dom, negdje, gdje pripada. Zašto ne odletiš? morao sam pitati još jednom, „zašto ne odletiš?“

„Zatvoren sam, ne mogu kroz rešetke kaveza.“, odgovorio je iskreno, bez imalo traga tuge ili potištenosti.

Ali, kapije su širom otvorene, mislio sam.

„Sve jednom, prije ili kasnije, završi u okovima nevidljivim, koje ne može sam razriješiti.“

„I ptica?“

„I ptica i čovjek“, reče siguran u svoje riječi, smireno.

„Kakvi su ljudski nevidjivi okovi?“ pitao sam radoznalo.

„To što ne zna da je okovan.“

Zaista, zaključio sam, i zanio se razmišljanjem.

Ljudski okovi su takvi da ih se ne mogu riješiti. Dok skinu jedne, natovare se drugim. Tā i život sam po sebi čovjeka do smrti drži okovanim. Čovjek je slabašno, smiješno biće. Pustiš li ga, uzdigne se u visine i nestane. Vežeš ga, on čvrsto vjeruje da je slobodan. Čovjeku s razlogom nisu data krila; a ptica.. Ptica je stvorena da leti.

I moja krila su eto slomljena. Osjetio sam tromost kako se prigušeno spušta na moje tijelo, obavijajući me u potištenost i tugu. Najednom, bio sam tužan, kao nikad prije.

Bili su to moji okovi. Teški, neopipljivi.

Okovi neznanja.

Razgledao sam oko sebe, tražeći život, stvari, pojmove koje dobro poznajem i razumijem. Smračilo se, primijetio sam. Ugledah vrapca kako jednako stoji, na istom mjestu, nepomično, ali izgledao je veći i graciozniji nego prije. U mraku sam sve teže raspoznavao crte njegova lica i perjastog tijela. Šutio je i nestajao sa sve dubljom, crnom noći.

„Lijepo spavaj“, prošaputao sam, nadajući se nečemu. Želio sam, uistinu, da dugo i lijepo spava, moj najmiliji. Tu, kraj mene, zauvijek. Noć je tog dana zbilja potrajala.

U praznoj, hladnoj prostoriji, probudio sam se sljedećeg jutra, s prvim zrakama sunca, ošamućen, i natečen od suza, u kojima sam se kupao cijelu prethodnu noć.

Tog jutra, vrapca više nije bilo.

Otvorio sam kavez i primijetio da se vani u međuvremenu već razdanilo..

ptice su tog jutra pjevale mnogo veselije.

09.02.2018.

i pluto je jednom bio planeta

Ništa ljepše nema na cijelom dunjaluku ko kad se sporazumiš s osobom koja govori drugi jezik. Ok pretjerujem, ima i ljepšeg, al to je JEDNO od najljepšeg. Znači, zamisliš, toliko je različitih jezika, nacija, kultura, rasa, tolika raznovrsnost i šarolikost, koju možeš da upoznaješ i voliš.. dođe mi da raširim ruke i obgrlim cijelu planetu!

I sretna sam, uvijek sam neizmjerno sretna, što mi je omogućeno da dođem u situaciju gdje svoj život mogu podijeliti s nekim s drugog kraja svijeta i obrnuto.

Ludo zaljubljena sam u jezike, i opsjedam toliko, da mrzim što nikad ne mogu dosljedno ostati pri jednom i reći, naučila sam konačno, nego skačem s jezika na drugi, impulsivno; jezik kojem se izložim, time i obolim, ispunim se nekim uzbuđenjem, pri samoj pomisli da ustvari možeš razumjeti JOŠ neki milion drugih ljudi, pa kontam da sam bar neki super-mozak da u tri dana savladam po jedan, i da sam bar od onih što pričaju deset, hej samo deset njih, i onda se razočaram što sam tako nesposobna i što nisam u stanju, ni maternji havetno da koristim, pa se rastužim što sam glupa, i onda se skupim u klupko i plačem.. jer
svi ćemo jednom umrijeti.

28.01.2018.

spar dir die mühe

Neka super aktuelna tema, top diskusija, sve argumenti nad argumentima, kontraverzno, interesantno, hot hot, sve vriješ u glavi od misli i stavova, sad kad te čuju, to poštovanje, to kultura, to znanje, put ka slavi..
kad malo bolje razmisliš..

meh.


Stariji postovi