<body>





06.07.2017.

holding on

Kad negdje vidim kako balkanac, nebitno koje vrste, nekom iz dalekog svijeta, strastveno argumentira kako su srpski, hrvatski i bosanski tri apsolutno različita jezika, because.. why not, na trenutak me i samu fkt ubijedi da ne znam ni hrvatski ni srpski, pa s nevjericom i u ozbiljnoj dilemi razmišljam jel sad zaista moram i ta dva da dodam na listu jezika za naučiti.

true story

E taj isti pokemon će navesti da mu je npr. srpski fließend. rvacki fast fließend. ...

a bosanski ne zna, jel.

Mislim, haj ok, razumijem. Ni ja ne navodim srpski da mi je fließend, jer ne znam ćirilicu duhh.. iako mi nije mrsko reći da mi je rvacki ko i bosanski fließend, s primjetnim akcentom stranca, pretpostavljam. Hjaaj.

Ne nervira me to, smiješno mi je.

+

Od kraja ramazana ne umijem.. da živim. Prva misao ujutru i hate my life. Zadnja misao navečer i don't wanna wake up tomorrow. Tim riječima. Ne razumijem. To nisam ja. Sve se čini teškim, težim, najtežim. A nije.
Pa i dalje kontam, mogu ja to, samo napred, sve će biti fajn. Ne brojim koliko puta dnevno to sebi kažem i ponovim.

Al ne čujem. Ne prolazi do mene.

Ukaže mi se prilika da uspijem, samo da se usudim i nešto ostvarim; i u tom jednom trenutku, u naletu euforije, uzbuđenja, super pozitivne energije, pomislim sve su mi zvijezde naklonjene; u drugom osjećam nekontrolisanu potrebu da sve pokvarim. I strašno je. Činjenica da sebi možeš željeti najbolje a istovremeno tražiti sve moguće načine da se sabotiraš.. a da oboje izgleda jednako primamljivo i jednako dobro.

y is everything so heavy