<body>





13.08.2017.

Neurotična ličnost našeg doba - K.Hornaj

Bez ikakvog razvuci tam-vam uvoda, pravo ću u centar. Dijelim s vama neke od osnovnih teza iz knjige s tematikom koja se, vjerujem, svakog manje-više tiče ili može ticati.

Neurotični smo, bez izuzetaka.

Možda ne generalno klinički, ali da svi u određenoj dozi pokazujemo neurotično ponašanje, više je od očigledno. No kako je uvijek linija između ovijeh metalno problematičnih pitanja tanka, ljudi vele, treba to svakako ispitati i dokazati.

Osnovna i početna stvar je upravo poređenje normalnog neurotičnog ponašanja i kliničkog neuroticizma.

Sasvim prirodno je osjećati ljubomoru, tjeskobu, takmičarski nagon i slične s neurozom povezane emocije, ali se s druge strane javlja opasan ekstrem. Spomenute emocije čak i variraju od kulture do kulture, jer ne važe iste vrijednosti za cijeli svijet, a dakako je jasan uticaj kulture i odgoja na razvoj ličnosti.

Neuroza dakle sadrži odstupanje od onog što je normalno. Dvije karakteristike uočljive kod svih neuroza su izvjesna krutost u reakcijama (nefleksibilnost ili neelastičnost, koja nas onemogućava da različito reagujemo u različitim situacijama) te nesklad između mogućnosti i ostvarivanja (neurotičar ima utisak kao da stoji sam sebi na putu), i još jedan osnovni i najbitniji faktor neuroza je javljanje anksioznosti i odbrāna koje se stvaraju protiv njih.

Kratko, autoricinim riječima, neurotičar je zapravo osoba koja stalno pati; pati nesrazmjerno više nego normalna osoba i rijetko je toga svjestan.

Dalje kaže: Neuroza je psihički poremećaj izazvan strahovima, odbranama protiv njih i pokušajem da se nađu kompromisna rješenja za konfliktne težnje.

Dok je normalna osoba u stanju da riješi svoje konfliktne situacije, neurotičar živi konflikt koji jako teško ili, što je uglavnom slučaj, ne uspijeva riješiti.

Razlike u civilizacijama dovode naravno do razlika u strukturi neuroze.

Neurotičnom razvoju doprinose sukobi individualnih želja i socijalnih zahtjeva, što osobu navodi i na prvi korak ka udaljavanju od svog realnog ja. Nesposobna da se razvije u smislu vlastitog identiteta, osoba stvara idealiziranu sliku sebe, koje čak nije ni svjesna. Vjerujući u iluziju, osoba odbacuje svoje stvarno „normalno“ ja, razvija mržnju prema realnosti koju i odbacuje, onako kako odbacuje i sebe.

Samomržnja se javlja kad realno ja ne živi po zahtjevima idealizovane slike, a nesposobnost da se zadovolje potrebe stvarnog ja kao i nemogućnost ostvarenja zamišljenih ideala tjera osobu na povlačenje. Progresivno slabljenje funkcije realnog ja ličnost dovodi do otuđenja.

Kod neurotičara se zatim istovremeno javljaju dva kontradiktorna nagona: nagon ka samouveličavanju i nagon ka samouništenju, koji proizvode unutrašnje konflikte, a koje neurotična osoba ne umije da rješava te joj glavni cilj biva izbjegavanje istih. Jedino rješenje vidi u povlačenju, dakle rezignaciji od aktivnog života.

U nastavku analize mogu se posmatrati sljedeći stavovi neurotičara:
1.stavovi koji se odnose na davanje i primanje ljubavi,
2.koji se odnose na ocjenjivanje vlastite vrijednosti,
3.koji se odnose na samoisticanje,
4.agresivnost,
5.seksualnost.

(...)

Problem koji imam s knjigom je taj što, iako jako informativna i interesantna, napisana je isključivo kao analiza, dakle, ne nudi nikakva rješenja, zapravo su jako mali izgledi da je uopće i moguće liječiti se. Naravno, knjiga je takvog konstrukta i apsolutno je bez zamjerke u tom pogledu, ali subjektivno jelte, zaželjela sam se i nekih praktičnih rješenja. Beznadežno do zadnje stranice, ne djeluje mi da postoji način oporaviti se od neuroze. Pa et.

Sa srećom.

+

'vako ja, crtam ljude kako ih vidim. what say