<body>





23.01.2018.

kill it wit kindness

Prestala sam da se pretvaram da sam neko ko nisam. To dođe valjda s godinama, kad ti više nije bitno hoćeš li se nekom svidjeti i kako da se svidiš svima.

Anonimnost ti vrlo efikasno otvori mogućnosti da isprobaš svaku verziju sebe, dajući slobodu da budeš šta i koliko želiš, ali i tako slobodna, na kraju zaključujem, lijepo je biti, nepromjenjivo, ono što jesi. To što ne skrivaš od drugih ko zmija što skriva noge, to čega se ne stidiš da sutra pokažeš svijetu.

Lijepo je biti samo jedna osoba i sa onima koji su tvoji i koji nisu, i koje voliš i koje ne voliš.

Pa prelistam sve svoje profile i pitam se, sve češće, da li sam na svakom od njih svoje stvarno ja. Da li bi ljudi, bliski mi i poznati, u svakom od njih vidjeli mene, ili bi se čudili koliko me zapravo ne poznaju. Ljudi, i nismo tek tako jednostavni i jednostrani, nismo statični, nepromjenjivi, da možemo reći osobina jedna za sva vremena. Čak i ne razumijem one koji ubjedljivo tvrde da se ne mijenjaju ili, gle čuda, ne mogu. A ja, ovako, čudim se i gledam, danas sam jedno, sutra drugo; i podsjetim se da kroz sve slojeve svojeg bića moram zadržati ono najbitnije, što mene čini mojom. Meni i drugima.

Izabrala sam da budem dobra osoba.