<body>





02.03.2018.

ma hajde molim te lepo

Posmatram svoju Đulzu, napupala, pustila listove, svaki dan primijetim kako se odmotavaju i rastu. Sretna sam za nju, a i za sebe bogami. Šapnem joj počesto u prolazu i pomilujem nježno majčinski. Pa je zalijem i nastavim da posmatram. Lijepa mi je ova Đulza. Samo da ne istrune ko i prethodna, neće me to cvijeće, ko u inat jer ga slučajno volim. Pa ipak, lakše ga uzgajat nego dijete. ehe he

Upratila sam da su vrapci najtolerantnije od malenih ptičica. Ne smeta im prisustvo drugih i inače uživaju u društvu svojih. A opet gledam najdraža mi baraba, brgljez, sve živo rastjera, skupi se oko njega jato tičuljaka a samo najhrabriji se usude da priđu.. te naravno istog trena budu otjerani. Zamislim mu naočale iamdaone i ironično lik bukvalno ima pruge preko očiju. S tim se tipom nije zafrkavat, i nešto mi najdraži. Sjenice, također, nisu društvenog karaktera. Na hranilici se uglavnom isključivo smjenjuju. Jedna otjera drugu, druga treću, treća petu itd. Čudan mi je ptičji svijet. Da sam ptica ne bih nigdje prispjela, jer biste me našli naivnu i smotanu i vjerovatno mrtvu od gladi. Možda da me prihvate u vrabce, al se i dalje sigurno ne bih snašla; u smislu prehrane jel, ne bih se nikad znala najesti i za nešta izboriti.

I znate šta mi je još čudno, i smiješno. Živa je na engleski mercury. Kao prvo, mislila sam da tu tražimo neki strašno opasan element merkur, reko evo ga trebala bih jednom i na kontrolu merkura, možda sam se zatrovala, ko zna jel, šta znam. Ono, samo živa. Ništa strašno.

Gorčina mi u grlu, i povraća mi se.