beats by dre cheap

sudbino moja, suđena mu nisam ja, aa.

Tanka je linija između sudbine i slobodne volje, tj. tanka je linija između onog što smatramo predodređenim, zapisanim i onim na što sami utičemo i mijenjamo. To naravno govorim u slučaju kad ljudi vjeruju u sudbinu.

Sudbinu bih svojim riječima definisala kao splet okolnosti i dešavanja koja nam predstoje u životu i koja se neizbježno moraju desiti. Slobodnom voljom zovem splet odluka koje donosimo samovoljno na toj već utvrđenoj putanji. Slobodna volja dakle sama po sebi može promijeniti naš životni put ili sudbinu. Kao što mi, kao muslimani, vjerujemo u mogućnost mijenjanja sudbine na određen način i u određeno vrijeme. Ali, veliko ALI. To ne mijenja niti najmanje utiče na našu slobodnu volju kod donošenja odluka, jer su to dvije različite stvari. Ljudi traže da ih razdvoje, u smislu odvojit ćemo nauku od religije pa prihvataš ili jedno ili drugo, u tom istom smislu se traži odvajanje sudbine i slobodne volje. Pa ili vjeruješ u potpuno predodređenje, dakle predodređenje i mojih postupaka ili s druge strane vjeruješ kako imaš vlast nad svim. A ja bih ipak rekla da ih je nemoguće odvojiti i da tako savršeno nadopunjuju jedno drugo.

Sudbinom, recimo, dobijamo roditelje, familiju, upoznajemo prijatelje i neprijatelje.
Slobodnom voljom odlučujemo šta raditi s tim ljudima.

Ako te XY osoba pozove na opijanje i drogiranje – sudbina. Ti prihvatiš ili odbiješ – it's all on you babe. Banalan primjer.

Ali „bog nije htio drugačije, da je htio uputio bi me.“ Prvi argument.

Tu se već postavlja novo pitanje. Kako, zašto i koga bog „upućuje“, ako pod uputom u ovom slučaju smatramo čisto davanje osjećaja za dobro i moralno; da se uplašeni nereligiozni fanatici ne umisle kako bože sačuvaj pričam o vjeri ili nešto sl.

Pa kaže bog je, ili kakva god sila da je nad nama, kriv što se ja opijam i drogiram. Naći ćete kako se ovakvi tipovi ustvari ekstremno drže na strani „sve već predodređeno i nemam ništa s tim“, a ironično često uopće i ne vjeruju u boga. Sudbina se ipak sama zna ispisati.

I takva osoba će mi reći kako sam ja ovo što jesam, što se trudim biti dobra i moralna osoba, ustvari takva jer mi je tako odlučeno. Jer moje odluke ne igraju nikakvu ulogu. Nije li to nepošteno prema svim dobrim ljudima? Reći kako su „dobri“ jer je to želja veće sile a nikako rezultat njihove volje i njihovih izbora. To su uglavnom nereligiozni, moderno nespiritualni, ljudi koji ne poznaju ništa sveto i koji generalno ne vole preuzimati odgovornost za svoje postupke.

Nažalost i među religioznima postoji takvi, koji iako se pridržavaju religije, svoje greške običavaju pripisati sudbini. Jer „bog sve zna“. Argument broj dva.

„Ako bog već zna kako će sve ispasti na kraju, kakve veze onda imam ja sa svojim odlukama?“

Ovdje želim reći da je dobar argument, možda jer sam se lično i sama dugo bavila ovim pitanjem. Obrazloženje je ustvari vrlo jednostano.

Božje poznavanje svega od početka do kraja nema nikakve veze sa našom slobodnom voljom. Evo otprilike kako.

Zamislite život koji ste odživili od svog rođenja pa do smrti u nekoj nematerijalnoj sferi, živeći samostalno, dakle donoseći sve odluke kako božji zakon i zapovijeda. I sad zamislite ovaj život koji živite materijalno kao isti taj „prethodni“ život, samo je on već poznat bogu, ali ne i nama. Jest da je ovo malo nestabilna teorija i čisto sastavljena za lakše razumijevanje, ali meni je dalo mira.

Drugim riječima, možda i jednostavnije: to što bog poznaje kako ćemo završiti, ne mora značiti, nit znači, da on utiče na naše odluke. On ih jednostavno poznaje, unaprijed. Vrlo jednostavno.

Ali mi kao bića nismo stvoreni sa takvim predznanjem i mogu da shvatim zašto nam je teško svariti taj koncept. Samo moguće je, ukoliko se iskreno želi i može se.

TemaDilema
http://temedileme.blogger.ba
29/03/2017 20:50